mandrak72

Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?

Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.

U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.

Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom  jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.

„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.

Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.

Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.

Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.

Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.

„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.

„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.

„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“

Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.

Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.


Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.

Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.

„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine.
U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga.
„Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije.
„Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom.
„Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.

Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra.
Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto.
Nije se obazirao na mene.

„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah.
Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube.
„Zdravo.“-uputih mu pozdrav.
„Zdravo i tebe.“
„Kako je?“
„Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom.
Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.

„Šta ima?“-upitah ga.
„Evo ima.“
„Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu.
„Paseš?“
„Pasem.“
Nakon toga se konj pomokri.
„Pišaš?“
„Pišam, pišam.“-odgovori sivalj.
„Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi.„Radiš?“-upita me konjski ozbiljno.
„Radim.“
„Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući.
„Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh.
„Paseš li?“
„Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“
„Ko?“-podignu pogled prema meni.
„Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu.
„Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno.
„Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“

„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni.
„Kako rođo?“-blenuh u njega.

„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski.
Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega.
„A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.

„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.

Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene.  Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.


Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.

Kako to obično biva i kako Bog nalaže zazelenje šuma već krajem aprila. Vatromet zelenila kao eksplozija dohvati i one najudaljenije tačke te ne ostavi nikakvog sivila osim pomalo već zapuštenih puteva kojim se ne čuju glasovi svih onih nestašnih mališana koji nestadoše netragom odnoseći čak i priče koje su voljeli. Tek po neka neispričana ostade da traži pažljiva slušoca.
Laganim korakom poput sjenke klizio sam odavno zapuštenim klancem kojeg su mnoge kiše izbrazdale i učinile neprohodnim osim za slučajne putnike namjernike.

Upravo na mjestu gdje se velika bukva korijenom pridržavala za suprotnu stranu puta zastadoh da prekoračim povelik od kiše napravljen jarak.
„Odmoriću na tren.“-odlučih.
Spustih svoje tijelo na veliki čvornovati panj koji kao da je stvoren da se na njemu odmaraju namjernici.
Gledao sam oko sebe. Tražio detalj.
Pogled mi zastade na nečem što je jarko odskakalo od svih boja.
„Babino uvo.“-gotovo podvrisnuh.
U dva koraka dohvatih „Babino uvo.“

Na već suhoj krhkoj grančici kao značka stajalo je Babino uvo.
„Bože samo koliko puta sam ga nekoć sretao, nalazio. Otkud sad?“-nametnu se pitanje.
Kao školjka uha crveno i koliko zrno pasulja veliko Babino uvo držalo se za grančicu. Nekoliko trenutaka posmatrao sam ga.
„Imam priču. Neispričanu.“-neznan glas mi se obrati.Gledao sam oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja, šuma, stari napušteni put i Babino uvo na dlanu.
„Ja sam. Priđi mi bliže da ne vičem.“-isti glas opet podviknu.
„Na dlan. Pogledaj na dlan.“-glas me je navodio vidjevši moje iznenađenje glasom.
Nisam mogao vjerovati svojim očima ni ušima.
Pomislio sam da se neko šali sa mnom ali sam svaku sumnju odmah odbacio znajući da istim putem godišnje možda neko prođe možda i ne. Sumnnjao sam da bi baš neko mene čekao da bi me ismijavao.
Približio sam dlan licu. Dobro sam zagledao. Babino uvo kao da je samo to čekalo.

„Na uho. Da ti rečem.“-nastavi.
Poslušah. Osluškivao sam nekoliko trenutaka čekajući isti glas da mi se javi.
„Jednom davno dok mlado sam bilo voljela sam priče. Pričala mi ih je moja baka i majka. Uveče kad bih pošla na spavanje majka bi me ušuškala i pričala bi mi priče. Ja bih se sva pretvorila u uho i slušala bih najbolje priče ikad ispričane.“-u dahu izgovori.
„Gotovo svakodnevno sam slušala priče i pamtila ih. I tokom dana dok bih sjedila pored peći osluškivala bih svaku riječ. Upijala kao pamuk kapi vode. I od tada čekam.“-zastade.
„Koga?“
„Tebe. Svako od nas ima svoje lične priče. Tako i ti. Ja sam tebe čekala. A sad me slušaj.“
„Moje priče. Jesi li sigurna?“
„Potpuno.“

Prepustih se Babinom uvu. Pričama neispričanim. Ličnim pričama. Mojim.
„Jednom davno u doba kad su smokve mirisale neodoljivim mirisom a neznan putnik namjernik opčinjen njihovim mirisom odluči da konači baš tu sad gdje ti sjediš. Do duboko u noć omamljen prijatnim mirisom koji mu je ispunjavao sva čula bio je budan.   
To potraja danima. Uživao je u mirisima i plodovima. Pored njega prolazili su ljudi i neljudi. Svakojaka dobra i zla, a putnik namjernik ne primjeti sve to. Opčinjen mirisom smokvi tako dočeka i kasnu jesen, potom i zimu te se zaleđen pretvori u ledenu stijenu koja se o proljeću okameni.“-zastade sa pričom.

„I?“-postadoh nestrpljiv.
„Polako. Nije tu kraj ni poenta.“-prekori me.
„Tu gore odmah na brdu nastani se jedna vrijedna porodica. Za potrebe gradnje kuće vrijedne ruke polomiše kamen te ga ugradiše u zidove kuće.“-zastade opet.
Upitno pogledah na Babino uvo.
„Da li je to sve?“
„Vidiš. Opet trčiš kao tele pred rudu.“
„Izvini.“
„Duh iz kamena polako je opsjedao sve ostale ukućane te se odadoše raznim porocima. Jednom prilikom glava kuće prolazio je pored mene. Nije me ni pogledao. Znao je da sam tu. Rudio sam. Crvenio poput zažarena žara. Ništa. Nekoliko puta tako. U tom prođe proljeće, ljeto i jesen stiže. Zanesenjaci ne primjetiše da je zima na vratima.“
Nisam ništa pitao, ali sam samo zainteresovano gledao.

„Glad se useli zajedno sa zimom u hladne kamene zidove poput duše okamenjena putnika namjernika. I do proljeća su otišli netragom sa ovih prostora.“
„Kakve ja imam veze sa tom pričom? Nisam u nikakvoj vezi sa tom pričom.“
„Vidiš. Ovo nije priča o njima. Već o nama. Koliko već dugo nisi vidio Babino uvo?“
„Ne znam. Dugo.“-rekoh.
„Zašto? Nisi uopšte tražio ili ...?“
„Ne znam. Nisam smatrao da trebam. Vrijeme je proticalo. Ne znam. Nisam se nikad pitao.“
„A kako si znao da vrijeme ide?“
„Kalendar. Sat. Obaveze.“-nabrajao sam.
„Šta misliš kako je sve to počinjalo. Mislim taj kalendar, sat.“
„Nisam tako razmišljao.“
„Koje je godišnje doba?“
„Proljeće.“-kao iz topa ispalih.
„Po kalendaru, satu ili obavezama.“
„Kalendar mi kaže da je proljeće, sat kaže da ga je svake sekunde manje, a obaveze mi govore da nemam više vremena za svijet oko sebe.“-izrekoh.
„Vidiš da je ovo priča za tebe. Podsjetio si se da je proljeće, a ako malo vratiš film unazad sjetićeš se da si znao kad treba da tražiš babino uvo ne gledajući na kalendar, sat još manje, a obaveze su znale da čekaju.“
„Nekad davno ljudi su posmatrali svijet oko sebe i čitali simbole šta treba da rade. Poslušali bi babino uvo i znali da stiže proljeće, sa njim i laste i cvijet na jabuci. Budio se život a sa njim i radovi. Životinje bi izvodile mlade, pripremali za život lovca ili lovine.“
„To je sve u redu. Slažem se. Koliko su mogli da budu tačni sa svim tim?“-upitah ne vidjevši svrhu svega što mi napriča.
„Primakni se. Da ti šapnem.“

Primakao sam babino uvo sebi na uho.
Nije bilo glasa. Nekoliko trenutaka sam čekao. Učini mi se kao vječnost. Na momenat mi se učini da sve umišljam, da sam samo jedan nedorasli klinjo koji čeka priču za laku noć.
Nisam gledao na sat. Ne bi bilo primjereno. Proljeće je stiglo. Čekao sam glas. Glas se sav pretvorio u uho. Babino uvo.

„Proljeće je.“-duboko sam udahnuo.
Glasa i dalje nije bilo, ali ja sam osjećao kako zima ta starica slaboga sna spava u meni i na momente u dubokom polusnu popravlja jastuk od duše, prevrće ga i pokušava da nastavi svoj ljetnji san. Vječito ljubomorna na užareno ljeto ponekad me oblije talasom hladnoće u avgustu i prene. Ta svirepa i mrzovoljna stanarka duše što me još dugo s proljeća onako nervozno štipne dok pokušava da se ušuška u hladnoći svoga srca.

Ne, godišnja doba ne prolaze nego se nastanjuju i smjenjuju u nama. Naša su proljeća i zime, jeseni i ljeta. Osjenčena samo nama znanim bojama i tonovima.

Ustao sam sa panja. Babino uvo sam držao u ruci. Priroda oko mene izmjenjala je sva godišnja doba. I ja.

Kaendar duše uskladio sam sa svijetom koji me okružuje, tješi, kuraži. Zabrine i raspoloži. Kalendar duše uskladio sam sa simbolima koji to svakako jesu. Više od metalnih zupčanika i nizova brojeva koji se ponavljaju. Moje su zime onoliko hladne koliko im dozvole svi osmjesi i lijepe riječi koje podijelih.

Možemo li više od toga. Svakako možemo. Granice nisu pred nama. U nama su.
Pomjerimo ih.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezvanični rekorder u natpričavanju i nadslušavanju babinih uvova jugoistočne Evrope ovakve kakva jest.

Nisam sujevjeran, ali ponekad se zapitam im li tu nečega. Zato krenimo redom.

Jutros sam išao na prijestolje. Nisam kralj, ali tih nekoliko trenutaka se osjećam nekako posebno. Nije to nekakav ushićen osjećaj, ali ima tu nešto.

Nakon obavljenog posla osvrnuo sam se na zaostavštinu. Ne znam zašto, ali učinim taj vizuelni pregled. Ustvari pogled.

Da sam neki laborant raumio bi taj poriv, ali...

Jutros iza mene ostala je perfektna osmica. Nikada nije bilo ništa slično. Bilo je jedinica, poneka nula ili slabašna šestica, ali jutros. Osmica. Ehej. Da sam na fakultetu bila bi to solidna ocjena s kojom bih vjerovatno bio zadovoljan u nekim momentima.

Osmica.

Možda je to znak. Da igram loto. Ne onda bi to bila sedmica. Nekako nepravilna i možda bih se odlučio za odigram loto. Ne zato što sam sujevjeran više stoga da poravnam minus u banci. Platini je izjavio da će od 2012 klubovi koji neracionalno troše biti onemogućeni da igaruju evropske kupove lige ili šta već. Gubitaši neće imati šta da traže u Evropi. Paralelom povezah da u Evropu neće moći ni oni sa minusom u bankama. Mada je moj najveći transfer novca u posljednjih godinu dana bila kupovina hrane za ribice i paketić žvakaćih guma Čunga Lunga.

Osmica. Lijepa. Pravilna i sva nekako savršena. To se ne događa svakome. Možda čovjek za čitav svoj život ne ostave iza sebe ni približno sličnu osmicu, ali ovako pravilnu rijetko ko. Možda niko. Možda sam ja odabran? Možda sam ja baš taj čije će se riječi tumačiti kao predviđanja velikih događaja i katasrofa. Možda je osmica znak da obratim pažnju na svoje riječi koje će jednog dana timovi stručnjaka u izbornim štabovima povezivati sa predizbornim programima svojih partija i narodnih tribuna.

Malko uznemiren zauzeo sam mjesto pred Tv-om dok je jutarnji program najavljivao večerašnji nastup Milana Stankovića na Eurosongu pod rednim brojem osam. Možda će da pobijedi večeras. Toga se plašim. To bi bila potvrda tačnosti moje zaostavštine. Ako pobijedi nastaće problem. Moraću da obratim veću pažnju na svakodnevnu zaostavštinu. Mnoštvo poštivalaca moga tumačenja stajaće u redovima ispred moje kuće i vratima WC-a čekajući moje obraćanje. Od toga momenta moje riječi imaće posebno značenje. Znam imaću tremu dok sjedim na prijestolju čekajući novi osvrt dok žamor gomile nesretnih i onih koji su izgubili nadu moju će ulogu činiti težom.

Svaka moja riječ bila bi dočekivana s posebnom pažnjom.

Dobio bih i kolumnu. Vjerovatno u dnevnim novinama koje bi se čekale u redu. Za samo pola Evra mogla bi se imati bolja informacija od dnevnih horoskopa, astrologa, kladioničkih preporuka i istraživanja raznih anketnih grupa. U njima bi bilo svega.

Rješenja mnogih dilema, nesretnih ljubavi, zapošljavnja, odluka pri izboru fakulteta. Rješenje mnogih Antićevih dilema pred svjetsko prvenstvo. Možda izbor taktike pred susret sa Njemačkom u kome bi naš sastav ušao sa osam igrača koji bi svi nosili osmice na leđima. To bi sigurno zbunilo sve i nas pored malih i velikih ekrana. Svjetske čelnike i dijasporu. I peronosporu u Trabzonsporu i u svakom slijedećem sporu.

Stoga sačekajmo večeras. Možda ovo jutros nije bilo obično sranje. Možda je to sranje pred buru ili će ipak ostati samo sranje kao i svako drugo.


Pozdravlja Vas mandrak72 serator, moderator, inkubator i predator lošeg raspoloženja danas.

p.s.navedenim postom nisam želio nikoga da omalovažim, izvrgnem ruglu, samo da malko razvedrim u ove sumorne dane.

Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.

Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.

Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.

Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.

„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.

Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.

Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.

Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.

„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.

„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug  iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.

„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.

Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.

„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.

Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.

Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.

„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.

Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.

Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.

Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.

Plavi mercedesov kombi lagano je gutao kilometre. Još jedan radni dan u šihtarici za Budimira bio je na izmaku. Povremeno bi zastajao na ugovorenim mjestima gdje je vršio preuzimanje mlijeka za malu imenom, ali veliku firmu iz susjednog grada.

Budimir je već par godina vozio naizmjenično kombi i TAM-ov kamion dotične firme za otkup mlijeka po okolnim selima grada u kojem je živio. Navikao se na posao. Bio je omiljen kako kod domaćina tako i kod mljekarica još nekako više. Njegovi srdačni susreti sa proivođačima mlijeka rezultovali su tim da su mu neki od njih povremeno kao miloštu davali mlijeko, sir i ostale mliječna proizvode. Ispočetka je odbijao ponuđene poklone, ali s vremenom stekao je njihovo povjerenje te je uvidio da se oni njemu na taj način odužuju za redoviti otkup.

Njegova supruga Stanimirka posebno bi se obradovala vrsnim domaćim mliječnim prerađevinama, što se očitovalo na njenim rumenim obraščćićima koje je Budimir ponekad volio onako da štipne da bi mu se činilo da će prsnuti. Zdrava Stanimirka upravo zbog mlijeka nije imala nikakvih problema sa viškom kilograma za razliku od njene sestre Stojadinke rastom niže i oblije ljepotice stalno sumnjičave i ljubomorne ali srcem dobre osobe.

Viđao je Budimir i drugu stranu medalje. Pojedini proizvođači mlijeka bili su neuredni te je uspijevao na neki način da ih odvrati od toga da mu daju mlijeko ili sireve, pa čak je uspijevao da ih nagovori da podignu nivo higijene mlijeka za otkup tako da ih ne uvrijedi već da to shvate kao preporuku.

Budimir je volio hranu. Svakodnevno bi po završetku radnog vremena prepuštao se čarima domaće kuhinje koju je njegova Stanimirka prpiremala s ljubavlju. Znala je šta voli da jede, te se nikad nije snebivala da mu izađe u susuret s hranom.

Tako je bilo i danas. Stanimirka je pripremala sarmu. Cijela kuća odisala je mirisom sarme dok se krčakala na petom spratu stambene zgrade. Malo po malo bacila bi pogled na parkiralište ispod zgrade da vidi stiže li joj Budimir. Bila je tačna kao sat sa kukavicom. Malo malo izvirila bi na prozor uvijek u istim intervalima. Po njoj su željezničari navijali satove, a otpravnici vozova upućivali vozove po rasporedu.

"Budimir samo što nije stigao. Voz za Dobrljin može da krene. Svi kondukteri i dva putnika su na svojim mjestima."-reče Simeon i snažnim duvanjem u pištaljku dade znak za polazak voza i u zadnjem trenutku primjeti revizora karata kako se hvata za voz koji je već krenuo.

Ali Budimira nije bilo. Kasnio je.

Stanimirka sa vrelog šporeta ukloni pripremljenu i mesom bogatu sarmu.

Zvono na vratima je prekide.

"To je on. To je on."-potrča prema vratima gotovo lomeći noge pod sobom.

Pri tom  je zapela za akavrijum te iz njega prosula gotovo polovicu vode.

Kad je otvorila vrata na vratima je stajala njena najbolja prijateljica Stevanija. Pobožno i strahu sklono čeljade. Znala je gotovo sve šta je dobro za svaku situaciju.

"Zdravo Stanka."-pozdravi Stanimirku i pored nje šmugnu kroz mali hodnik u dnevni boravak.

"Zdravo."-Stanimirka pozdravi i pođe za njom.

"Ne bi ja tebi smetala, ali imam nešto veliko. Znaš evo danas sam dobila malo tijesta od Sofije. Osveštanog na padinama Tibeta lično od Dalaj Salame. Ovo se tijesto prenosi dalje i uvijek dijeli sa dobrim ljudima koji od njega treba da otkinu komadić zamijese tijesto za sebe i da ostatak tijesta proslijede dalje.  Pa ja reko da ne bi bilo zgorega da svome Budimiru napraviš. Znaš on je stalno na točkovima pa da ga sreća prati."-u dahu izdeklamova Stevanija kao da joj otkriva tajnu Atlantide ili u najmanju ruku povjerljivi razgovor koji su vodili Simma Gemišt i njegov kum zvani Glavati Kum na Ušću.

U ruci joj se nađe komadić tijesta zamotan u najlon vrećicu Delta Maxi-ja na kojoj je jasnim slovima pisalo da je biorazgradiv materijal od kojeg je napravljena vrećica.

"Znaš kažu da je neka Grkinja koja je čekala na posao 36 godina istog dana dobila posao čim je spremila pecivo od njega, a njena najbolja prijateljica kojoj je dala komadić tijesta toga dana uspjela je naći mjesto u autobusu gradskog prevoza. A jedan Turčin iz Anadolije ponovo je dobio svoju pravu boju brkova. Domaćica iz Kinšase taj je dan nahranila svo troje svoje djece i opet joj ostalo peciva za večeru. Kažem ti čuda se događaju. A i ti sestro. Ne radiš. Možda se zaposliš, kod frizerke preko reda dođeš do frizure. Ajde ajde uzmi šta gledaš. Misli tvoja Stevanija na vas."-tutnu ti ona Stanimirki ukislo tijesto u već pomenutoj vrećici.

Stanimirka se nije ni snašla, a Stevanija je bila na odlasku.

Stanimirka je dugo prevrtala pomenuti komad svježeg ukislog tijesta od kojeg je trebalo da napravi pecivo.

Voljela je ona svoga Budimira. Za njega bi učiinila sve. Za njegovu sreću još više te se dade na pravljenje peciva baš onako kao je posavjetova Stevanija. Čim je pecivo bilo u rerni telefen je već bio u njoj ruci.

"Halo Stojadinka. Stanimirka tvoja na telefonu. Imam nešto za tebe i tvojega muža. Znaš ti svoga muža jel voliš svim srce. Eto, onda imam pravu stvar za tebe."- i natenane joj ispriča sve za tijesto i pecivo. I za Duljaja Ciklamu i Tibet.

"Veliš dobro je. Kažeš da je jedan električar pao sa stuba u Egiptu i provalio u grobnicu i silno blago našao."-ponavljala je Stevanija za njom.

"Jest , jest. A neki Eskim koji je godinama muku mučio sa išijasom nakon toga na nagradnoj igri dobio alfa peć za etažno grijanje. Bračni par iz Lahorea vikend za dvije osobe na paliću. A neki Meseršmit je uspio prodati golfa dvojku."-Stanimirka je nabrajala sve što je znala o neobinim svojstvima tijesta posvećenog na Tibetu.

"Izvini, osjećam da mi pecivo miriši, a evo i moga Bude na vratima."-završi razgovor te se krenu prema vratima iaz kojih je već čekao njen Budimir.

Budimirova duga kosa, talasasta bila je vezana u rep, a tek nekoliko malih pramenova pružalo se preko čela. Jednom rukom skloni mu pramenove te ga poljubi tako da se u stubištzu par tenutaka osjećao vakum. To su posebno osjetile komšije sa trećag sprata dok su uzaludno pokušavali da otvore svoja vrata od stana u stubištu.

"Hajde srećo. Hajde Budimire. Hajde malo se raskomoti, presvuci i operi truke dok ja tebi serviram ručak."-vrijedne i marljive Stanimirkine ruke činila su već dobra djela oko kuhinje.

"Vidim prosula si vodu iz akvarijuma."-Stanimirka je već kupila prosutu vodu po pločicama.

"A malo."-nastavi ona sa radom.

"Ajde dok ti pripremiš jelo ja ću zamijeniti vodu u zamućenom akvarijumu."-prihvati se Budimir posla.

Gumeno  crijevo već je bilo u akvarijumu, a plastični lavor ispod njega. Budimir snažno povuče vodu iz crijeva. Istovremeno u ustima osjeti bljutavu tekućinu koja za tren posla ispuni grlo.

Istovremeno dva mlaza tečnosti jedan mlaz  iz gumenog crijeva drugi iz Budimirovih usta zapljusnu lavor.

"Fuj. Fuj."-pljuckao je Budimir nastojeći povratiti dah.

Bljutavi okus prljave i zamućene akvarijumske vode jedva mu je dao da se povrati. Crvenih očiju poput davljenika još dugo se borio za zrak. Nakon par minuta sav znojav sjedio je na podu pored akvarijuma.

"Umalo se ne udavih u vlastotoj kući."-objašnjavao je svojoj s kilažom manjom ali sa apetitom boljoj polovini.

Sjeo je Budimir za stol. Velikim zalogajima gutao je tople i ukusne zalogaje sarme.

"Odlično, odlično."-hvalio je vrijedne Stanimirkine ruke.

Komad po komad peciva nestajao je u njegovim ustima.

"Otkud ti ovo pecivo? Nije loše, nije loše."-mrmljao je dok se gušio zalogajima hrane.

"Osveštano. S Tibeta. Lično ga je svojim rukama osveštao Dilajla Sjajima. Eto izdaleka stiglo i do Stevanije. Ona mi ga donese za sreću."-Stanimirka ispriča Budimiru put ukislog tijesta koji je išao od ruke do ruke s dalekog i usnulog Tibeta.

Istovremeno sa tim saznanjem Budimiru inače negadljivom na hranu sva sažvakana hrana pođe da se vraća istim putem kuda je silazila prema želudcu. Jedan dio hrane činilo mu se da je pošao kroz nos.

U dva skoka bio je već u WC-u. Povraćao je čitavu vječnost činilo mu se. Drugi šok u par minuta učinio ga je nemoćnim i slabim. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. U roku od nekih dvdesetak minuta dva puta je bio u situaciji da se uguši u vlastitoj kući.

"Kakva luda sreća."-pomisli Budimir.

"Sreća. Stevanija hvala ti do neba. "-mislila je u sebi Stanimirka.

Da li je sreća pored nas u svakom momentu ne znam, ali toliko sreće u jednom danu umalo nije bilo previše za Budimira. Da li je taj dan sreća bila u domu Panjkovića prosudite sami.


Pozdravlja Vas mandrak72, nasumično izabarani i ovlašteni autor memoara jednog Budimira.

Nekoliko dana čitav grad pričao je samo o jednom. Lokalna radio stanica stalno je vrtila džinglove sa pozivom na koncert godine.
Telefon je zazvonio.

„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.

Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.

„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.

„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.

Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.

Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.

„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.

Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.

Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.

Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.


Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.

Sekula je godinama radio noćnu smjenu. Tokom silnih godina nije postao kao sova da hukće malo malo. Nije lovio ni miševe, ni ostale sitne glodare. Naprotiv imao je kućnog ljubimca. Malog hrčka kojeg je pronašao preplašenog i izmorenog pored svoje portirnice.

Sekula je bio noćna ptica. Čitav život sve mu se na noćni rad.
Usporene noćne sate Sekula je ubrzavao tako što je smišljao priče, pričao sam sebi viceve. Poznate i one malo manje poznate. U nedostatku istih izmišljao je nepoznate, ali kako mu to nije polazilo za rukom, a potreba da se zdravo nasmije i pokaže svoje kao snijeg bijele zube sa reklame nacinalnog televizijskog operatera stvarale je zavisnost.
Sekula bi da izvinete prdnuo. Nakon toga njegovi kao snijeg bijeli zubovi sijevali bi poput neonskih cijevi kad bi im stradao starter. Smijao se kao lud. Smijao se svom prdežu.

Njegov ritual, recitala, priča, viceva znanih i neuspješnih pokušaja da ispriča neki hvale vrijedan još neispričan vic završio bi prdežom koji bi prekratio neophodno vrijeme da se nasmije od srca.
Ubrzo je uvidio da se do potpunog zadovoljstva koji bi mu smijeh omogućavao mnogo brže čim bi prekinuo sa svim pokušajima i izveo prdac. To ga je oduševljavalo, ali više od sveg što je to mogao da izvede kad god bi to poželio.
Vremenom sa svojim ritualom izvođenja prdaca usred nedostatka publike počeo da bavi odmah po primanju smjene. Izašao bi napolje i šetao po praznom krugu fabrike i prdio.
Vidjevši da može kontrolisati prdeže pokušao je da ih dresira.

Počeo je sa svakodnevnom dresurom prdeža. Nabavio je lietraturu svjetski poznatog prdonje i njegovo kapitalno djelo „Savremeno oblikovani prdež“.
Dani su mu sporo prolazili, ali noći. E to je već nešto bilo.

Izučavanje prdaca shvatio je ozbiljno. Krenuo je od abecede. Umio je da prdi svako slovo ponaosob. Veliko i malo. Sve znakove interpunkcije. Umio je da naglasi bitno od nebitnog. Uloge su se zamijenile. Šetao bi krugom fabrike, a guzica bi pričala viceve.
Usavršavao se u izvođenju prdaca svakodnevno. Svoje slobodno vrijeme koristio bi da se teoretski pripremi za prdeže, a noć za njegovo praktično usavršavanje. Ne nije želio ići ni na godišnji. Uzimao bi i smjene svojih kolega pod izlikom da će mu trebati slobodan dan, ali bi se poslije pravio da je zaboravio na to i da mu taj dan nije potreban.

Gledajući TV primjetio je reklamu koja se svakodnevno vrtila na TV ekranima. Izbor najvećeg talenta. Spominjala se velika nagrada. Pobjednik ide na svjetsko prvenstvo.
„Zašto da ne.“-pomisli Sekula.
Ali pred njim se pojavio veliki problem. Kako pripremiti svoju porodicu, rodbinu, kumove i prijatelje za tako veliku vijest.
„Lakše bi prihvatili da izjavim da sam gej, da sam promijenio pol, ugradio silikone u guzicu, ali da ću ih na televiziji predstavljati sa prdenjem već nije bilo lako prihvatiti.“-bojazan je bila velika.
No to ga nije spriječilo da i dalje vježba. Vježbao je još više i jače.

U njemu se vodila unutrašnja borba. Bio je svjestan svog talenta, ali i straha da prizna sebi da je rođeni pobjednik.
Jedne noći prelomio je.
„Prijaviću se. Neću valjda toliki talenat da zadržim u sebi. Kajaću se čitav život.“-istog dana prijavio se na adresu koju je zapisao sa reklame.
Prilikom popunjavanja formulara u koloni gdje su trebalo da se upišu kandidovane specijalnosti Sekula je upisao vokalno aromatske. Službenica sa trajnom i četri broja manjim kompletom sumnjičavo je vrtila glavom.
„Sekula, pobogu šta će svijet reći, šta misliti o nama?“-supruga se prenerazila.
„Ali u pitanju je budućnost. Moja karijera i dobrobit naše djece. Zamisli ako sve krene kako sam planirao za njihovo školovanje neće biti problema. Obezbijedićemo im najbolje fakultete. Njihove diplome otvoriće im vrata za ulazak u visoko društvo.“-bio je ubjedljiv.
Nakon mnogo ubjeđivanja uspio je. Supruga je prihvatila da mu pomogne u pripemama, kako taktičkim, tako i kondicionim.

Sad je nesmetano vježbao u svom dvorištu. Doduše iza garaže iza koje je bio visok zid.
Dan takmičenja bio je blizu. Za stolom za kojim je sjedio krem estrade bilo je živo. Voditelji su tokom najave emisije najavili i mogućnost glasanja putem SMS poruka. Na kraju emisije slučajnim izborom računar će izvući sretnog dobitnika kojemu se pokvareni kolor TV aparat marke Samsung sa daljinskim i ručni mlin za kafu bez natpisa proizvođača i garancije.
Na pozornicu su izlazili takmičari po brojevima. Sekula je bio broj 64.
Nekako sviđao mu se broj. Nije bio poput ostalih. Bio je to jedan običan i neupadljiv broj.

„Sa nama su još i članovi žirija pa da ih predstavimo.“-voditelj Veselin Gnjurac je najavljivao početak kvalifikacione večeri.
Glavni i odgovorni urednik časopisa za edukaciju stidnih dlačica i krompirove zlatice „Još jedno poznato međunožje“ Vedran Demaskirić pozdravimo ga aplauzom.

Kontraverzni liječnik alternativnom medicinom, vlasnik prve privatne apoteke i ordinacije „Košmar“ i predsjednik „Udruženja ljubitelja mahovine i puževa golaća na asvaltu“ Miloje Derajić i pozdavimo ga apaluzom.

Veteran naše muzičke scene i dobitnik mnogobrojnih priznanja , odskora i počasni član Zemljoradničke zadruge „Zdrav klip“ vjerujem da se radilo o klipu kukuruza Sredoje Šević-Gavran pozdravimo i njega aplauzom.

Poznati privrednik, uzgajivač šljive i ambrozije, višestruki pobjednik kviza „Ko šta pije“, pokretač proizvodnje u destileriji „Brži put“, dobitnik nagrade „Dvije šljive“ u kategoriji krakog pića i  najduže glavobolje, naš Ožeg Požegović molim aplauz.

I na kraju vječiti član žirija. Lazo Goluža koji je da napomenem ime dobio po čuvenom članu žirija Kviskoteke iz poznate generacije Boris Senker, Žarko Domjan i Pavao Pavličić. Pozdrav za našega Lazu i još Golužu.“- Veselin je predstavljao članove žirija u smjeru kosaca na Rajcu.


Prvo su na scenu izašle sestre bliznakinje. Njih tri u haljinama boje nacinalne zastave. Bilo je jasno. Igrale su na kartu nacionalnog naboja. Njihova specijalnost bile su šiške ispod miške. Naprosto bile su natprirodne dužine. Mogle su da ih upašu u pantalone i stegnu kaišom. Publika je s odobravanjem prihvatila.

Nakon njih pojavio se takmičar koji je istovremeno mogao da svira na četri duvačka instrumenta. Čim je zasvirao jasno su se mogla primjetiti tri instrumenta. Dvojnice je svirao s usnama. Nos mu je izvodio partituru sa frulom, a na ušima su specijalnom trakom sa etnomotivima bile pričvrćene usne harmonike. Žiri je saslušao kompoziciju do kraja.
„A četvrti instrument?“-upitao je jedan član žirija.
U tom momentu pomenuti kandidat ustade i pokaza na trubu na kojoj je sjedio. Dvoranom se prolomio aplauz.

Nakon njega na scenu su stupile plesačice koje su se udarale tabanima po čelu i recitovale Ilijadu i Odiseju. Publici nije dopao njihov nastup koliko njihova oskudna garderoba.

Bio je tu još jedan brko, ali se uspostavilo da je on greškom ušao misleći da je na željezničkoj stanici zbog velike gomile koja se tiskala na ulazu. No nije se zbunio. Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio je češalj i na njemu odsvirao melodiju iz serije „Otpisani“. Pokupio je dotad najveće aplauze.

Zatim je na scenu izašla jedna dotjerana gospođa u najboljim godinama u haljini crvene boje sa reverima nisko ispod struka i vezenim šalom preko ramena. Izvodila je tačku koja se satojala u podrigivanju i stepovanju. Efektna tačka završena je zahtjevnim dijelom izvedbe. Napravila je špagu. Još dugo je ostala u tom položaju otpozdravljajući odušebljenoj publici, a onda su je snažni momci iz obezbjeđenja  iznijeli sa scene.

Nakon pomenute gospođe izašao je jedan mlađi momak koji je na trideset i šest jezika i dva narječja izgovorio riječ toalet papir.
Bio je tu i jedan dreser pijavica, čovjek koji je oponašao rad svih Zastavinih automobila, nekoliko djevojaka koje su tvrdile da liče na Rihanu. Jedan čovjek iz unutrašnjosti čije je krčanje iz stomaka podsjećalo na zvonjavu induktorskog telefona M-63.
Jedna učesnica ponavljala je sve reklame sa TV-a koje je čula u vremenu od 16 do 24 časa večer prije dok je jedan momak hodao pačijim hodom i nosio kukavičje jaje na prsima deset minuta.

„Broj 64.“-Veselin Gnjurac je najavio Sekulu.
Svjetla pozornice bila su njegova. Za svoje predstavljanje odabrao je da svojim prdežima spelinguje Engleski alfabet. Unapred i unatrag. Nakon toga sa svojim prdežima ispričao i odrecitovao je „Ježevu kućicu“. Publika je bila zadovoljna njegovim nastupom.

Njegov štab radio je punom parom. Slali su poruke SMS-om. Sva uža i šira familija. Čak i tetka iz Čikaga koja je bila široka ko trokrilni ormar. Gotovo da je njen glas vrijedio tri glasa. Čak se i Direktor fabrike u kojoj je radio taj dan obratio radnicima kako bi bilo u interesu fabrike da svi svoj glas daju Sekuli i da ga podrže. On je u svemu tome htio iskoristiti mogućnost da prikaže kako nije najveći prdonja u fabrici. Sekula je bio taj.
Svi učenici do četvrtog razreda koji imaju vlastiti mobilni telefon obećali su Sekuli Junioru da će glasati za njegovog oca, a učenici od petog do osmog razreda su se dogovorili da pored svog mobilnog telefonskog aparata glasaju i sa mobilnih telefona svojih roditelja dok je jedan od njih koji je živio kod ujaka obećao da će galasati sa telefona ujakove ljubavnice i poštara koji svaki dan dolazi ujutro da isporuči preporučenu poštu za ujnu na spratu dok se bude igrao Super Maria sa njegovog telefona.
Rezultate su saznali dok su u zelenoj sobi sjedili svi kandidati.

Sekula je prošao u finalno takmičenje koje se trebalo održati za 15 dana.
Vrijeme do finalne večeri Sekula je provodio u unapređenju svojih mogućnosti.

Neko iz susjedstva se sjetio da bi bilo dobro kad bi izveo kakvu melodiju na sceni. Prihvatio je ideju kao dobru. Supruga je odnekud izvukla staru kajdanku sa notnim tekstovima poznatih tradicionalnih melodija.

Iz njihove kuće svakodnevno je dopiralo neumorno muziciranje propraćeno stalnim otvaranjem prozora. Dolazili su pod prozore znani i neznani. Jedan dječak je sa majkom stigao iz dijaspore. Dok je dječak slušao, majka je plakala. Duboko ganuta čitavu porodicu pozvala je kod sebe na ljetovanje u Francusku.

„Mislim da bi ti rad sa KUD-om mogao pomoći da se stvar melodijski dobro izvede. Nedostaje ti malo ritmike.“-primjetila je supruga.
Svi su nastojali da mu pomognu. Čak su i dežurne patrole policije preusmjersvale saobraćaj iz njegove ulice da bi u potpunom miru mogao da vježba.

Posebnim režimom ishrane postizao je zavidnu kondiciju. Kombinaacija paklene hrane u kombinaciji ljute paprike, kiselih krastavaca, pasulja i kuvanih jaja davala je posebnu aromu njegovom nastupu koji je bio sve samo ne isprazno muziciranje. Bio je to „sound“ u 3D tehnologiji, Njegov nastup se mogao osjetiti gotovo svim čulima.
Finalno večer došla je jako brzo. Vrhunski pripremljen bio je pun samopouzdanja. Bio je pun sebe. Uskoro je i sva dvorana trebala biti puna njega.

Na scenu je izašao u fluorescentnom skafanderu. Ispred sebe je na stalak postavio kajdanku sa notnim tekstom. Dubokim naklonom pozdravio je publiku, žiri, sve gledaoce pored ekrana i sve one koji će glasati za njega kao i za one druge koji neće. Dok je izvodio bisere domaće etnomuzike držao je sve prste osim palčeva na skafanderu. Dok je izvodio tačku njegov skafander se punio. On je rastao poput balona. Taj dio tačke završio je momenat prije nego bi skafander prsnuo a on kao izduvan balon poletio. Nakon toga pažljivim kombinovanjem dizanja prstiju kao na fruli sa rupica na specijalno prilagođenom skafanderu izveo nezaboravnu kompoziciju Tota Cotugno „Insieme, unite unite Europe, Con te...“ sa izbora za Evroviziju daleke 1990-e godine, pokazujući svoj evropski i svjetski štih i želju približavanju Evropi. Nastup je začinio sa posebnim scenskim efektima.

Publika je bila u delirijumu. Tokom večeri glasali su svi živi koji su ga znali. Zlobnici su tvrdili da je među njima bilo glasova mrtvih, ali je na konferenciji za štampu izjavio da to nije istina, ali i kad bi bilo to bi bilo stoga što bi to bila njihova posljednja želja.

Pobijedio je sa ubjedljivim brojem glasova. Bilo ih je 3.769.452 glasa. Drugi iza njega imao je tek bijednih 756.956, treći neubjedljivih 176.994 glasa. Nevažećih je bilo oko 11.209.
Slavili su svi. Država je bila na nogama.

„Gospodine Sekula. Rezultat je veliki. Kakvi su vaši planovi nakon što snimite CD. Imate li kakve veće planove?“-Veselin Gnjurac ga je pitao nakon objavljivanja pobjednika.
„Pa kad vidim ukupan broj glasova koji su glasali za mene mogu samo reči jedno. Predsjednički izbori su pred nama. Rođen sam za prvog među nama. Za vrhovnog Prdonju. Svoj prdac, pardon glas sačuvajte za mene. I ne zaboravite. U svima nama postoji talenat. Nemojte ga skrivati. Samo napred.“-završio je svoj govor i nastavio slavlje sa svojim štabom za podršku.

Pokvareni kolor TV marke Samsung izvlačenjem je dobio jedan socijalni slučaj nastanjen ispod Savskog mosta koji se uživo zahvalio i svoj dobitak poklonio domu za slabovidne i nagluhe osobe.  A dobitnik nagrade ručni lin za kafu dobio je Mirza Kahvedžić koji se nije mogao javiti na telefon, ali je njegov sin u njegovo ime primio nagradu.



Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti dopisnik na ivici regularnosti i dobrog ukusa.

Evo dobih jedno prismo prije nekoliko dana. Dugo sam se razmišljao da li da ga Vama pročitam. Evo šta piše.
„Dragi mandrak72. Več dugo vremena čitam tvoj blog. Divim se načinu na koji iznalaziš probleme, rješenja i pitanja na odgovore. Evo imam jedno pitanje. Zašto se svaki put na sistematskom pregledu kod ljekara moramo skidati do gola. Zašto. Iskreno tvoj prijatelj Persić.“
„Dragi moj prijatelju Persiću moje skromno mišljenje bi bilo što doktori još jednom žele da se uvjere da li je istina to što se priča po gradu.“

Drugo pismo mi je stiglo od poznanika iz Poljske policije. Evo šta piše moj prijatelj Zbignjev.
„Poštovani mandrak72. Šta da radimo.Osjećamo se ugroženim i neravnopravnim. Naše radne kolegice policajke u Poljskoj su zbog želje da budu ravnopravne u svakom pogledu s nama prilikom dobijanja nove uniforme dobili iste muške gaće kao i mi muškarci. Sa otvorom sa prednje strane. Namjera je bila da se policajke osjete ravnopravnim sa nama. Molimo hitan odgovor. U potpisu Zbignjev sa nekoliko zabrinutih kolega.“
„Dragi moj Zbignjev i ostali zabrinuti kolezi. Pa prema svemu navedenom brzo sam uočio da ste u stvari Vi neravnopravni sa drugaricama policajkama. Nedostaje Vam brushalter.“

Treće pismo mi je stiglo iz Bitole. Glasi ovako.
„Dragi naš mandrak72. Već nekoliko dana ne spavam. Riječi koje mi je prije neki dan uputio jedan drugar nisam baš najbolje razumio. Doslovno mi je rekao ovako. Oduvijek sam mislio da si ti glup čovjek. Nisam želio ništa da ga pitam, ali me sad kopka pitanje da li je on stvarno promijenio mišljenje o meni. Šta je on tim želio da kaže meni. U potpisu Zozon.“
„Uvaženi neznače Zozone. Šta je on mislio reći sa tim, ne znam sa sigurnošću da potvrdim, ali u jedno možeš biti siguran. Naviknuo se na to.“

Pozdravlja Vas mandrak72, neslužbeni otpečatitelj pisama rubrike „Halo mandrak72 jesi li ti normalan“.